Video celog podkasta možete videti na našem YT kanalu
Dragan: Danas u gostima imamo jednog izuzetnog trenera, čoveka koji deli mnoge vrednosti sa mnom zajedno, od toga da je veliki ljubitelj prirode, da voli malo i avanturice po prirodi, voli da trčkara, voli biciklizam, voli sve što volimo i mi mladi i razlika između sadašnjeg gosta i prethodnih jeste što je ovaj došao iz Novog Sada.
Stvarno mi je veliko zadovoljstvo da u gostima imam Josipa Bošnjakovića, čoveka kojeg poznajem već nekih pet,šest godina od kako sam uplovio u NLP.
Josipe, dobro nam došao.
Josip: Bolje te našao.
Dragan: Dobro došao po ovom kišnom vremenu u Kovačicu, hvala ti zbog toga. Naravno mi ćemo da iskoristimo maksimalno i to vreme koje je napolju tmurno, kod nas je veselo, mi smo se već toliko ismijali, ispričali i razmenili neke ideje i informacije.
Pa da krenemo, podkast od monologa, od dijaloga do monologa je zamišljen da malo demistifikujemo lični razvoj. Mnogi ljudi pod ličnim razvojem podrazumevaju svašta nešto, mnogi nemaju ni predstavu šta je lični razvoj i onda smo došli do zamisli da pozovemo neke drage ljude i da razgovaramo na tu temu.
Prvo pitanje je obično isto za sve, šta je Josipe za tebe lični razvoj?
Josip: Lični razvoj, onako kako si lepo rekao da demistifikujemo. Pa ovako, pre svega to je onaj deo koji mi ne volimo.
Šta to znači da ne volimo?
Svi pričaju o njemu i mnogi bi da ga rade, međutim kada krenu u ozbiljan rad sa sobom onda shvate da ga ne vole i onda dođe do neke vrste odustajanja. Za mene to je neka vrsta unutrašnje borbe, borbe sa samim sobom gde na određeni način napraviš neku vrstu, ha, ne ni borbe, u kontekstu utakmice, gde imaš uspone, padove, puno nekih situacija gde ti hoćeš da uradiš nešto vrlo konkretno po pitanju nekog cilja, nekog izazova, nečega što ti pravi ili da kažemo neku dalju putanju ili ti pravi neki problem, tako da ja bih onako sumirao lični izazov kao neku vrstu borbe, to jest neka vrsta utakmice.
Dragan: Da, sviđa mi se ta metafora. To u principu jeste nadmetanje sam sa sobom.
Josip: Tako je. Evo još jedna stvar, baš nedavno, spomenuo si da volim prirodu i svašta nešto. Znaš da se bavim tim OCR trkama, trke sa preprekama u prirodi na planinama i imao sam jednu trku tačno pre jedno mesec dana i ona će onako možda najbolje da opiše šta u stvari znači lični razvoj i kolika je to borba.
Bio je vrh Kablara koji smo trebali da savladamo i uglavnom prva za mene tako ozbiljnija i teža trka, zato što smo išli 5 km gore, onda se 5 km spuštaš. Između su tu neke prepreke, ali prepreke nisu bile ni blizu teške koliko je bio uspon taj i posle spust. Evo klimaš, pretpostavljam da znaš o čemu pričam. I šta se tu desilo?
Ja sam sedam dana pre toga imao situaciju da sam pao niz stepenice u stanu, nešto sam se zamislio i polomio mali prst na nozi i ugruvao se i svašta nešto, ali prst mi je bio problem. Kako sam u patikama to baš boli, e sad kad ideš gore imaš problem pritiska u nogama, ali kad silaziš imaš ozbiljan pritisak na te prste i sada kakve to veze ima sa ličnim razvojem?
To je ono bukvalno taj trenutak kada kreneš i kad te sve boli i patiš se i opet imaš neki razlog zašto nastavljaš. E to je pravi lični razvoj.
Ljudi doživljavaju lični razvoj kao nešto, doći ću, pa ću se malo poigrati, pa ću naučiti neku caku ili „Daj caku“, to je glavna stvar koju ljudi kažu. Daj mi neku caku da nešto brzo završim.
Ja im kažem, i u mom životu svo znanje, sve treninge koje sam prošao i dalje nema caka, nego ima put tog ličnog razvoja koji treba da se pređe, kao i ta trka. Usponi, padovi, bol, teške situacije, lagane, lepe i taj cilj koji dođeš, pa onako sve si završio, pa te prepreke koje si završio, svaki taj deo koji si uradio, e to je ono što te u stvari tera da ideš dalje da se lično razvijaš.
Dragan: Da. Mnogo si lepo to rekao sve te prepreke koje savladaš, to je u principu naš izlazak iz zone komfora, jer ako smo u zoni komfora nema tu napretka. Eto sve te prepreke i ta bol, ti si mogao ok nećeš ići da naškodiš sebi, ali si mogao reći „Dosta mene boli, imam izgovor neću da idem“, međutim hteo si da vidiš šta je to iza što te čeka.
Josip: To su te neke stvari koje ti stoje. Evo sad još jedna stvar, kad sam pao, taj trenutak, pošto su mi klinci bili kod kuće i ja padam i to je bilo dva reda tih stepenica. Ozbiljan je bio pad i onda imaš dve sekunde ništa ne osetiš i onda kreće bol i baš ozbiljna bol gde sam imao svašta nešto nagnječenja i prva misao koja mi je bila „Kako ću na trku“. Žena kad me je slušala kaže „Jel moguće da si ti to?“
Ali to sam ja. Kako ću na trku uz sve te bolove.
Dragan: Već par puta pominješ trku. Zbog čega ideš na te trke?
Josip: Pa to je meni neki izazov koji je krenuo pre tri godine. Slučajno, bio sam na jednom treningu i upoznao sam momka koji trči triatlon i koji prvo ne izgleda kao taj neki stereotip sportista, pločice i sve ostalo, nego jednostavno malo je čak bucmastiji, nikad ne bih rekao za čoveka da se čovek bavi. On kaže i trčim i plivam i bicikl, imam svog trenera. Sad ja nisam baš nešto za taj deo da imam svog trenera, ja sam napravio neki svoj program. Slučajno u tom trenutku se pojavila ta prva neka trka, ta OCR zove se obstacle course race i nekako me to zainteresovalo.
Šta sam spojio tu? Spojio sam izazov i spojio sam priordu. Na primer, ja ne trčim maratone. Evo sad je baš prošli vikend u Novom Sadu bio Novosadski maraton, to me ne privlači toliko, ne kažem da neću u nekom trenutku, ali to je grad i trčiš po gradu, to mi nije to. Sad, kad sam ja u prirodi, trčim i patim se sve to što se tamo dešava, e to je malo drugačije, tu se nekako podižem, tu mi energija raste. Opet, nije lako i psuješ i koji ti je sve ovo trebalo i tu su neki usponi i padovi, uostalom kao i u svemu u životu. Znači kreneš nešto, pa da li si trebao na ovu, na onu stranu, a u stvari dođeš do toga da je to neko putovanje cilj, kako ja volim da kažem na treninzima, to je ono što je najzanimljiviji deo.
Dragan: Da, ne dolazak na cilj nego putovanje.
Josip: Pa to je ono. Imao sam trenutke, baš evo Fruška gora ima taj neki Invictus, ta trka prva koju sam trčao i sad trčiš i dođeš na jedan deo gde nema šume, ledina i ima prelep prizor i ja stanem šetam, ili na Tari na Tribalion isto ja stanem i šetam. Bilo par puta ono neki, pa vreme kao, ma ja ne trčim da pobedim, ja trčim da uživam u tome i ako onako nekad me pitaju koji si?
Pretprošla trka baš Tribalion je bio u pitanju i sad bilo je preko 1000 ljudi i ja sam bio 253. Na primer znam kad sam ocu rekao tad, on kaže „Koji si?“, ja kažem „253.“, on kaže „Stvarno?“, ono kao.
Čoveče to je ono 13 km trčiš, patiš se, skačeš, preskačeš, pa dobro ali ono kao 253.
Tako da to je ono što je svrha, meni bar nije to neko mesto, iako od sledeće godine su najavili da će biti kao senior i ova da kažem redovna liga, tako da će biti 40+, čak trka koju imam za 6 dana će da bude vrednovana preko 40 i ispod, i tu me već malo počelo i to da kopka „Aha, vidiš mogao bih ja da vidim gde ću tu da se pozicioniram“.
Dragan: Ja moram isto neko svoje razmišljanje da podelim sa tobom, pošto ja za 15-ak dana punim 50 godina i upravo se radujem i zbog tih nekih trka, zato što ću u toj ekipi 50+, upravo neću više biti sto i neki, biću mnogo bolje rangiran.
Rekao si malo prije Josipe da uživaš dok si u procesu takmičenja, dok si na samom trčanju, a da ti je to prioritetnije u odnosu na poziciju koju si zauzeo prilikom prolaska kroz cilj.
Da li možemo da napravimo paralelu sa tim uživanjem i uživanjem u ličnom razvoju?
Josip: Naravno, pa evo ako bih napravio paralelu te dve tkre prolaska kroz cilj i uopšte da kažemo putovanja sa na primer ličnim razvojem ili čak razvojem jednog preduzetnika, neko hoće da bude preduzetnik. To je to, lepo je kad završiš godinu pa gledaš da si u plusu, ili kad završiš neki dobar posao, pa te isplati klijent, to je sve lepo i opet biće onih trenutaka kada padaš i to je normalno. To je ona deo ličnog razvoja koji je teško ljudima da shvate, da mora da bude padova, moraš da padneš. Jednom sam imao situaciju, neki mladi tim koji je tad radio kod mene i sad čitao sam tad jednu od knjiga Geri Vejnerčuk, onaj onako dosta neobičan lik počeo je sa nekom emisijom o vinima i napravio je baš svetsku slavu i priča o tom pozitivizmu, o pristupu biznisu, preduzetništvu i svemu.
I on kaže jednu rečenicu „Morate propasti, moraš jednom propasti“. Ja držim neku radionicu i sad ima tu puno ljudi i ja izjavim, rekoh „Moramo propasti, svako mora jednom da propadne“, a mladi tim kažem da sam imao i koleginica počela tek da radi i kaže „Što baš sad?“, tek krenulo kao. I to je ono što simbolizuje da kažemo lični razvoj. Usponi i padovi i čitava neka vrsta lične borbe, jer sve je vezano za unutrašnju borbu, bilo da ste lični razvoj kao ne znam ni ja hoćete sutra da se bavite prodajom ili da budete bolji u tome, ili kao roditelj, ili kao u nekom sportu, kao sportski trener, ili učesnik u sportu, ili na nekoj desetoj strani ne znam ni ja, ka marketing stručnjak, sve je to neka vrsta razvoja.
Danas imamo situaciju da mladi su tu i milenijalc i Z generacija i jednostavno način razmišljanja zbog telefona, brzina života se potpuno promenila i zbog te brzine života, ne samo mladi i mi stariji hoćemo nešto brže odmah sada. Lični razvoj ne funkcionište tako. I to je najizazovniji deo na treninzima, preneti ljudima da lični razvoj će morati, trebali bi da shvate kao putovanje gde će i oni da imaju puno gore i dole stvari i oni koji su najuporniji, oni stvarno i uspeju u tome. Tako da kažem definitivno neki roler koster kojim se ti voziš i gde nekad utičeš na brzinu, jer ako uzmemo one zip line ili kako se zove na Kopaoniku, gde ti možeš malo da kočiš, a negde ne možeš, negde to fffuuuuu te krene da nosi i ponese te, e onda…
Tako jednom davno sam bio na Kopaoniku, vozio sam bicikl baš tada, rentirao, popeli se gore do Pančića i spuštali i tad sam uzeo neki kvalitetniji bajk, ali prvi put sam se susreo sa tako nekom ozbiljnijom padinom i shvatio sam, srećom je to bio onaj hardtail, u stvari onaj XT, onaj imao je menjače napred, nazad svuda. I šta se desilo, u jednom trenutku sam toliko brzo išao i shvatio da ako krenem da kočim ćao, ja ću zakucati, što se nekima i desilo, nego sam se ja samo prepustio i sad ide krivina i sad se ti bacaš u krivinu, isto je lični razvoj. Znači kreneš dole i onda polako, koliko god da je brzok, a ti polako krećeš da skrećeš i prihvatiš tu krivinu, izdržiš je nekako i ideš sledeći deo.
Dragan: Usmeravaš u pravcu u kom ti je potrebno. Znam da mi je bila veoma zanimljiva jedna informacija još prije pet,šest, sedam godina kada sam čitao da velike multinacionalne kompanije na vodeća mjesta ne zapošljavaju, ne žele da zaposle menadžere koji nisu imali bar jedan propast u životu, bar jedan taj pad i zbog toga su sportisti obično i dobri menadžeri. Zašto? Zato što znaju da se nose i sa porazima, odnosno trenutnim gubitkom kao i sa pobedom. Tako da se slažem sa tobom da je baš jedan roler koster i lični razvoj.
A kada si Josipe prvi put osvestio kod sebe recimo da i krenuo na neki malo drugačiji način da se baviš sobom, da se razvijaš?
Josip: Pa to je nekako uvek bilo prisutno, e sad nisam ja to uvek mogao tek tako da osvestim. Od malih nogu sam ja bio možda malo drugačiji u nekim aktivnostima, u organizacionim, to da sam voleo na određeni način da pristupim nečemu. Ja sam odrastao u jednom delu Novog Sada koji se zove Novo naselje i to kako ime kaže je bilo novo naselje i sad naša okolina i ako sam živeo u zgradu su bila brda i potpuno je bila divljina. To znači da smo mi kao klinci išli tamo, pravili neka skloništa. Bukvalno sam imao neko detinjstvo kao iz onih knjiga što smo nekada voleli „Orolovi rano lete“ i tako smo funkcionisali.
To je bilo stalno neko istraživanje i opet neko da kažemo neka vrsta razvoja. Kako si ovo malo pre rekao vezano za sportiste za ljude koji su dobri u biznisu, skroz se slažem da oni jesu dobri zato što su jednom propali. To je ono kada jednom padneš, kad se udariš bilo šta, shvataš da, neko shvati, neko ne, da je to samo jedan deo, a da ti ako želiš da nastaviš potrebno je još dosta da padaš. Ja sam kao klinac padao da ne kažem ožiljci po nogama rukama. Zanimljiva stvar je da nikada ništa nisam slomio, tek kao odrastao sam polomio, al dosta sam se izgrebao. Evo sad pričamo o ovom biciklizmu tamo, pa neki XT, pa ovo, pa ono, ja sam imao poniku sa kojim sam divljao po tim brdima i on je izdržavao, znači sve je funkcionisalo i sve se svodilo na tebe, ne na tehniku.
Danas dosta stvari se gleda kroz tehniku, da imaš dobro ovo, evo pričali smo malo pre o rančevima, sve nešto prvo košta, a nekada si više bio okrenut ka sebi i tim nekim svojim unutrašnjim snagama i verovatno kažem i kroz takvo detinjstvo i posle odrastanje i sve te devedesete ono što su nosile, gde si morao da se i patiš. Ja gledam koliko danas klinci imaju svega, mi smo odrasli na Rama margarinu i ne znam ni ja kakvim stvarima, ono ima mleka, nema mleka i sve ono što nam se izdešavalo, nekako te to napravilo da shvataš da ne možeš sve da imaš.
Danas je to zanimljivo da gledam kad radim i sa svojom decom, obratim pažnju da nemaju baš svega i da nekada moraju da se više potrude, da negujem tu neku vrstu borbe kod njih da shvate da nije sve lako u životu da možeš da tek imaš, evo sad telefon nemam kod sebe, ali on ti dozvoljava da klik, gladan si-ješćemo, klik da hoću da ne znam putujem, organizujem, hoću da vidim sutra kakvo će vreme biti. To sam na primer smanjio, posebno kad idemo negde kad hoćemo da kampujemo ili nešto, jer shvatio sam da mi to uništava doživljaj koji će biti i onda reko, kako bude biće idemo. Evo letos baš, bili smo na žalost samo jednom na kampovanju u Kanjiži i iznenadila nas kiša i to pljusak sve u šesnaest i Bože moj evo živi i zdravi svi normalni.
Plašimo se izazova, plašimo se kiše, plašimo se da trčimo, da se uprljamo, da uradimo ovako, onako, a ima ona jedna rečenica koja mi je ostala iz NLP-a kao jedna od najbitnijih, a to je „Šta je najgore što može da se desi?“U svim tim situacijama i to je ono kako ja izazivam druge kad radim sa njima, čoveče šta je najgore što može da ti se desi. Ne znam ovo, ne znam ono, šta ako počnem sa biznisom, šta ako?
Šta je najgore? Mogu da propadnem, ok, mogu da izgubim kuću, stan. Dobro i koliko je to strašno?
Dok ne dođemo do onog dela zdravlja, onda sve ti ostalo čini se kao rešivo, što realno jesta ako gledaš život kao taj neki da kažem usponi i padovi.
Ja sam evo preduzetnik nekih sedam godina i ono svi misle kad te gledaju kako instagram to pokaže, to sve izgleda sjajno. Jeste ono sjajno zato što ga ti praviš sjajnim i praviš ga u glavi.
Spominjemo kišu, meni je kišni vikend ok, ja sam sa klincima juče šetao, ok nije bila stalno padala kiša, al smo prošetali nekih 2,3 km napolju, reko ajmo napolje da šetamo eto zbog same šetnje, da te ne sprečavaju neke male stvari. Nekome će to delovati banalno, čekaj pričaš o kiši, o ovome o onome. To su ti da kažemo eksterni faktori koji nas baš ograničavaju u ovom ličnom razvoju.
Dragan: Mnogo si lepo isto rekao da plašimo se nepoznatog, plašimo se izazova, hoćemo instant, hoćemo da imamo sve poznato da se upoznamo sa maršutom sa svim i upravo na taj način mi ne u stvari uopšte ne želimo da izađemo iz neke naše zone komfora, a opet bez toga nema razvoja. Ne možemo mi kupiti stomak i laminator i imati pločice, nego mora da se razvlači, moramo da se namučimo vezano za to.
Pomenuo si djecu i želim da se nadovežem na to da ipak kao što si ti uživao sa svojim ponijem, da ipak boj ne bije svijetlo oružje nego srce u junaka. Ako mi omogućimo njima da mogu, ako ih naučimo da uživaju u onome što imaju, da ne uživaju u onom što nemaju, nego svi mi. Ja vozim mali auto, nas petoro mali auto, koji još nije moj, vozim ga već dvije godine i šta sad treba da kukam za V klasu koju bi volio da imam, al nemam, Bože moj.
Daj mi reci odkud to da odeš na taj prvi trening ličnog razvoja, kako je došlo do toga?
Josip: Pa ja sam uvek voleo te neke treninge. Čak par puta sam išao na neke treninge, nisam ni znao šta su, delovalo mi je dobro i onda jednom sam bio na konferenciji SRM-a, Castel relationship menadžment, znači to su softveri za vođenje podataka i konferencija za pojedine firme koje se bave telemarketingkom. Ja potpuno nisam u tome i još sam tada davno radio u Zavodu za transfuziju krvi Vojvodine, tada sam radio u službi za organizaciju i motivaciju. Ja došao tu i opet, pazi i tu sam čuo zanimljive stvari i polako posle toga sam bio na nekim treninzima prezentacionih veština i onda sam po prvi put onako, ne znam kako, tad još nije bilo ovih jel tako, fejsbuka i čuda da ti iskaču da te pikseli hvataju i sve ono ostalo što se dešava.
Do mene je došla informacijao tom NLP-u i prvi put sam u opisu samog treninga shvatio da postoji ajde da kažemo edukacija koja će ti na određeni način dati šta je to ispod površine. Znači ako su iznad površine neka naša ponašanja, sve ono što se vidi, šta se dešava ispod?
Nešto kao, ono što i jeste, deo psihologije koji će ti dati odgovore kako da menjajući ovo ispod površine, ti u stvari imaš neki dobar rezultat gore.
Otišao, trajao je jedan dan i ja sam posle tog jednog dana bio onako fff, potpuno fasciniran. Peđa, tvoj gost je bio tu trener, tu smo se i upoznali i ja sam bio potpuno ono vau, to je to.
E sad, zanimljiva stvar, kada sam i krenuo na NLP posle toga, nisam imao ideju da ću se baviti ovim kao trener. Hteo sam samo da imam da kažem jedan trening koji ću ja moći da iskoristim za neki svoj lični razvoj. I onda nekako, međutim posle prvog modula se nekako to promenilo. Ja sam video da ja se potpuno u ovome pronalazim. Ja sam držao edukacije i tada, za mlade, za volontere. Držao sam neke sitnije edukacije u okviru tog zavoda i tih stvari koje sam radio, međutim nisam nekako sebi to otvarao, nisam sebi davao tu perspektivu dok se puf nije jednostavno desilo i onda sam korak, po korak nekako uletao i kroz to i kroz neke druge da kažem situacije, deo po deo.
Imao sam sjajnu mentorku tada u zavodu za transfuziju, Ljubinka Tončev se zove i sa njom sam onako, ona je bila osoba kod koje sam prvi put video kako radi treninge, imala je neki svoj stil i te neke edukacije, treninzi su bili nešto što je mene dodatno još zainteresovalo, to kako ona radi. Naravno da sam ja vremenom neki svoj stil izgradio, ali to je ono što me je dodatno podstaklo da se bavim ovim poslom. I uopšte, to je nekako kako pitaš, zašto moj, moj lični razvoj bio u pitanju i opet imao sam lični razvoj kroz koji radim sa drugim ljudima. I onda kad vidiš promenu kod drugih, vidiš neki smeh, vidiš dobru energiju da radiš sa njima. Još sam tada radio, jedan da kažemo glavni od delova u mom poslu je bio da držim neku vrstu predavanja i da motivišem mlade da daju krv, da im ispričam o tome, i starije i mlade. Imao sam situacije da dođemo u mesnu zajednicu, gde se pojavi petoro ljudi, zato što neko nije to organizovao, a imao sam i situacije da dođeš pred pedeset, sto ili četiristo ljudi i tu sam prvi put počeo sebe da gradim u nekom kontekstu da stasavam.
Imao sam situaciju kao sličnu ovoj sad ovde u kojoj se nalazimo, da imaš kameru, imaš reflektore, ne vidiš ljude, a treba da pričaš nešto i tu sam u stvari, to je bio moj lični razvoj kako da u takvim situacijama ti pričaš kao da je to nešto normalno. Jednom sam bio sećam se u Inđiji, broj četiristotine ljudi u publici, neka dodela priznanja za dobrovoljne davaoce i ja treba da kažem neki govor ispred Zavoda i ja stanem, a reflektori u tebe i sad znaš da su tu ljudi, a ti ne vidiš njih. Do tad sam radio sa manjim grupama i to mi je ok, vidim tu povratnu informaciju. Puf, novi izazov, idemo izguraš nekako pa ideš dalje. Tako da, kako volim da kažem zainteresovalo me je tu negde u početku. Imao sam takav posao koji mi je dao šansu da mogu da testiram sve ove stvari.
Dragan: Da, to je ogromna stvar da imaš mogućnost upravo to i da sprovodiš, jer u Vukovom Tršiću, pošto moji žive u Loznici i onda sa djecom kad god smo u Loznici odemo u Vukov Tršić da uživamo u prirodi i sad imaju oni natpisi. Jedan od natpisa koji je meni strašno drag jeste „Nije znanje znanje znati, nego je znanje, znanje dati“. To povezujem recimo i sa sobom lično. Ja često kažem kad radim sa izviđačima da sam ja postao, ja sebe smatram izuzetno dobrim izviđačem, a postao sam mnogo dobar upravo to kada sam počeo da učim druge.
Zašto?
Zato što tad upravo vidiš potpuno jednu drugu dimenziju tog znanja. Kako preneti to znanje, znači moraš da nađeš način kako ćeš ga preneti, ne samo uzeti knjigu pročitati i šta?
To može i sam ta neko uzeti, tako da razumem o čemu govoriš.
Voleo bih još da napomenem vezano za NLP, čuo sam mnogo, mnogo, mnogo dobru izjavu. Ne bih da imenujem osobu, jedan od čuvenih trenera gosođa je u pitanju koja kaže vezano za NLP „Prvi put ispričam, niko ne razumije, drugi put ispričam, niko ne razumije, treći put ispričam, ja razumijem“. Ako ništa drugo, kad radimo sa drugima bolje ćemo mi da percipiramo sve to, da usvojimo i da implementiramo.
Josip: Bukvalno je tako. To ti je evo situacija da treba klincima nešto da objasniš i sad ako i nisi siguran, ti kreneš znaš ono, kao da se patiš sa time, ili ne znam ako je neki zadatak matematički ili kako god i onda uhvatiš sebe da ako hoćeš da objasniš, moraš ti nekako da ga sažvaćeš tako. Ja nekako krećem od toga kada radim sa drugima, koliko je to meni jasno. Ako je meni jasno, a da bi meni jasno bilo, imaš puno, osnovna da kažem razlika u našem poslu jeste ono što smo mi učini na početku trenerskog posla, imaš predavače, imaš profesore, imaš nastavnike, imaš prezentere i imaš trenera. Trener je tu nekako između, on mora puno komponenti da inkorporira u svoj posao i da kroz taj trening, ja moram da kažem jednu bitnu stvar, to u poslednje vreme stalno ponavljam, ima veze sa ovim što si rekao.
Ja učim na svakom treningu, ja nisam naučen. Ljudi očekuju od trenera da imam sve znanje, nemam, zato što osoba koja kaže da ima svo znanje i to onako tvrdim pod punom materijalnom i ostalom odgovornošću zakonskom, nemoguće je. Moraš da učiš u životu, ja stvarno učim sa svakom grupom, sa svakim treningom. Od nekih banalnih stvari do nekih konkretnih. Od toga kako se evo sad vidim kod tebe podseti lepe, da ako ih odvojih od dole i zalepiš na zid, oni će da se ovako savijaju, ako ih odlepiš sa strane i staviš ono će da stoje. Ja sam to naučio pre, pa jedno dve i po godine na jednom treningu, iako 15 godina se bavim treninzima,ja to nisam znao do tada. Pazi ovo je jedna veština, pored toga učiš puno o sebi, o tome kakav si, o svojoj energiji i opet imamo temu ličnog razvoja trenera i osobe koja se bavi dugo sa tim. Jako je bitno po meni uzvažavati sve učesnike u tom procesu i one koji hoće da nešto saznaju i trenera i kolege i tako dalje. Znači to je sve neka vrsta sinergije kojom dobijamo konkretan i dobar rezultat.
Dragan: E mnogo ti hvala sad što si dao taj primer, zato što je to savršen primer ličnog razvoja vezano za stikere, da tako jedna mala banalna stvar može da bude veliki doprinos u našem ličnom razvoju. Ne mora to biti, već pominjem knjigu, da uzmeš knjigu da pročitaš, da naučiš sve, izbiflaš i onda kažeš „Evo ja sam razvijao se“. Ako smo spremni i u igri sa sedmogodišnjacima i te kako možemo mnogo da naučimo. Ja sam recimo tako naučio od mog najmlađeg brata koji je 24 godine mlađi od mene, pa kad je on imao 3,4 godine, naučio sam da je banana iz tri djela. Jer ti kad uzmeš bananu pa prst gurneš, vidiš da je ona iz tri celine sastavljena. Nikad prije toga, znači uvek možemo nešto da naučimo u koliko smo spremni to da primimo, ako nismo onda smo najpamentniji.
Josip: Pa jeste, pa ja od klinaca svojih učim. Ćerkica mi je pre izvesnog vremena, držao sam neki trening iz crtanja i ona je meni nacrtala pčelicu i to sam baš ono delio sa ljudima kako mi je super, kako je ona mene naučila kako se crta pčelica. Ja stvarno nisam gledao na taj način to. Zato je jako bitna stvar, evo sad kad si spomenuo klince, od njih se jako dobro uči.
Zašto?
Zato što oni gledaju iskreno, neiskvareno na bilo šta oko nas i oni će ti nekada ukazati na neku usitnicu koju ti možda nisi isprva primetio. I zato su oni po meni baš dragoceni.
Dragan: Da, pa zato što oni nisu u šablonu, nisu uskog pogleda. E sad, samo ne smem da garantujem da je 100% tačno, ali mislim da jeste, za čuveni most u Budimpešti. To je za vreme Austrougarske napravljeno i arhitekta ili investitor ko je već bio, davali su ogromnu nagradu ko nađe bil kakvu manu tom mostu i niko nije mogao da pronađe i ne znam, prošlo je izvesno vreme i dijete je primetilo „Zašto lavovi nemaju jezik?“, znači skulpture, e to je to što dijete ima taj pogled koji je širok, koji nije usko ograničen kako mi gledamo to racionalno ono potpuno.
Josip: Pa jeste, imaš i onu priču, ajde ako ti nisi ima knjiga Ling start up, ne znam jesi čitao, Erik Rajs i sjajan primer daje tu. On priča o Judžiju Koja se zove, on je bio dizajner u Tojoti ja mislim. Tojota je imala problem sa onim autima, onim monuvolumenima, onim porodičnim. Jedno vreme jedan Toyota Sienna, sećam se i jedno vreme loše se prodavala u Americi i onda je Judži Koja uzeo i seo je u auto i prešao je 80000 km Kanadom i kroz Ameriku, gde im je glavno tržište da sazna i najviše je saznao od dece, jer se deca provode u tom nekom zadnjem delu auta, gde su oni mogli gde šta da stave, koliko da imaju i od njih je naučio. Mislim da su preko 80% povećali prodaju, pošto su naučili od dece.
E to je onaj deo, ja inače obožavam onaj pristup dizajn thinking, gde ti ideš tako reći od klijenta saznaješ konkretno šta je ono što bi trebao da promeniš, a to su u stvari, deca su super tu u kontekstu ličnog razvoja. Često ispričam onu priču svoju, ćerkica moja kada je bila kod babe i dede u Bosni, Osmaci su bili u pitanju da naglasimo. Imala je možda 5 gdoina i sad sa dedom je bila, on je vodio na sankama, zima je bila, vamo, tamo i došli su na jedan deo koji zovu Dolina i došli do te Doline i sad tu su bili i treba da krenu nazad. Kaže deda „Ajmo polako gore“ i ona sela Sofija i kaže „Ajmo deda“. Kaže deda „Pa ne može deda sad smo dole“, kaže „Pa deda kako znaš ako nisi ni probao“ i deda se nasmeje i šta će malo polako, ajde deda hop, hop i deda je izvuče.
I to je ono u stvari što ilustruje i lični razvoj i sve ovo kako učimo od dece, kako njihov pogled na svet je potpuno drugačiji od našeg. Što ti kažeš, uhvatili smo neki kolosek i tog koloseka se držimo, nema više da ideš levo, desno nekog skretničara da ubaciš, nema. E to je onaj deo, evo možda onako baš zgodna metafora, lični razvoj je u stvari taj skretničar koji te pomera negde da vidimo koje su sve to opcije koje mi imamo.
Mi volimo sebi da ograničimo, nema mogu ovo, kako znamo da može?
Možemo svašta, e sad samo je bitno koliko nam je nešto važno.
Dragan: Primer taj kako učimo od dece je isto tako ukoliko smo mi spremni da se posvetimo sebi i svom ličnoj razvoju i te kako vršimo i direktan i indirektan uticaj na djecu. Ja znam ovaj, moje sve tri već bukvalno i ova najmanja Iskra od tri godine zna da pita „A kakoti to tačno misliš?“
I onda moraš da preciziraš, nema podrazumijevanja, nema ničega, pa do toga da moja supruga strašno mnogo voli da čita i koristi svaki trenutak kad može da ugrabi od posla, od porodice, od obaveza da pročita. To i te kako utiče na njih. I Teodora i Sofija ja mislim da imaju preko sto podignutih knjiga za ovih godinu i po dana u Nrodnoj biblioteci, ne u narodnoj, u biblioteci opštinskoj i znači to je ono što je indirektan uticaj, tako da na taj način mi njima u principu pokazujemo, ovaj prvo ugledaju se na nas, uče od nas. Ako vide nas da se mi bavimo sobom, da cenimo sebe, i direktno im onda i indirektno govorimo da oni treba da vole sebe, da se bave sobom i da cene sebe.
Pomenuo si malo prije knjigu i analizu te knjige, i moram da ti kažem mislim nisam siguran da li sam to rekao u ranijem razgovoru, da mi se mnogo svidelo to kako predstavljaš na svom You tube kanalu kako predstavljaš neke pročitane knjige kroz animacije i kroz taj neki rezime svega toga. Znam da sam pogledao par tih predstavljanja, sad ne znam jel radiš još uvek to?
Josip: Pa to imamo nekako serije kako izbacujemo. Sad smo opet malo radili nešto vezano za NLP, pa opet neke knjige hoćemo da predstavimo. U stvari predstavimo neki isečak, jer hoću da, da onako opet dam ljudima opciju da u knjigama svašta ima, jer danas opet ljudi ne vole ni te knjige toliko da čitaju, vole onako da „Aj ti meni sažvaći to, pa mi prepričaj“.
Dragan: Nemoj ja da čitam par sati to.
Josip: Tako je, daj meni malo kompleksno.
Dragan: Tako da, poznat si u trenerskim krugovima kao neko ko mnogo lepo crta, ko mnogo na drugačiji neki način prikazuje sve to grafički i organizovao si već, u stvari dovodio si neke od najvećih imena u tom svetu, sad ne mogu ni da se izrazim, jer ne znam kako se zovu.
Jel praviš uskoro neki trening ponovo vezano za animaciju i za grafičko predstavljanje treninga?
Josip: Pa to je onako dosta, e danas sam baš sa koleginicama komentarisao. Gledam te neke na instagramu ljude koji se bave Team Visual Storytelling visual thinking i uglavnom su to u Nemačkoj ljudi i shvatam koliko je tamo veliko tržište.
Dragan: Osamdeset miliona.
Josip: Ok i brojke i opet da kažemo po pitanju ličnog razvoja imaju gde da naprave tu nišu. Kod nas je to onako dosta izazovno i svi ti treninzi su dosta onako egzotika, kako mi volimo da kažemo. Rade se uglavnom bez profitabilnosti i rade se zbog ljubavi prema poslu i onda je to nekako izazovno. Planirali smo da napravimo, verovatno će biti na proleće. To je nekako onako puf, buđenje, pa sve kreće, pa ćemo i da napravimo neki trening do proleća i u ovoj situaciji je svega nečega. Prošli put smo imali dosta izazova, u smislu mnogi otkazuju i onda je to malo onako. A to je opet ovi usponi i padovi, to je to Bože moj, tako da videćemo.
Mislim da će se desiti na proleće čak dva neka otvorena treninga, jedan vezan za visual thinking, a drugi trening koji je vezan za onaj isto mendžment 3.0 koji sam radio, koji je vezan za neke liderske veštine i još neke druge stvari, opet sa malo drugačijim osvrtom na čitavu tu tematiku.
Dragan: A kad kažeš liderske veštine, šta tačno misliš?
Josip: Pa znaš kako, ja volim ovako kad mene pitaju ili firme ili ljudi da ilustrujem šta bi tu trebalo da rade, pošto u poslednje vreme sam radio dosta treninga koji se bave tranzicijom ka menadžerskoj poziciji, ka liderskoj poziciji. Ljudi koji su dobri bili experti, dosta radim sa IT kompanijama, bili dobri programeri, diveloperi, šta god i onda u jednom trenutku počnu da vode tim od pet,deset ljudi i sad im treba drugačiji set veština.
Kod svih tih ljudi kad radim, ja im kažem tri su osnovne stvari liderske veštine.
Jedna je uvek vezana za ciljeve, znači da postave jasne ciljeve da znaju gde žele da idu, ono što je osnova NLP-a, što učimo ljude.
Druga stvar jeste feedback. Feedback iliti povratna informacija, evo mog uzdaha na fidbeku. Zašto?
Zato što je to jedna floskula koja se puno koristi, a malo praktikuje. To znači da mi svi pričaju, svi znaju i kažu „Da važan je fidbek i kod nas se praktikuje i kod nas u firmi, mi imamo i fidbek kulturu i razmišljamo o tome imamo i fidbek formulare“ i opet, i ako si slobodan da dan fidbek nema toliko inplementacije, tako da je to dosta izazovno i dosta kompanija sa kojima sada sarađujem baš obraća ozbiljnu pažnju da to stvarno pokrenu.
Tako da imamo ciljeve, feedback i treća stvar je delegiranje.
To je po meni, te tri stvari su sveto trojstvo takoreći dobrog liderstva.
Zašto?
Delegiranje u smislu da mi nekako posebno u današnje vreme ove brzine svega, ja ću odmah, brže sada, mogu ovo, mogu ono i onda ljudi jako brzo izgore. Mladi ljudi koji sa svojih 50, 60 godina, mladi ljudi 40,50, 60 godina u tom nekom razdoblju, na određeni način dolazi do kardiovaskularnih oboljenja i ostalih stvari, zato što stres te nekako na određeni način unižava i tvoj organizam reaguje na to. Tako da, ko ovlada stvarno sa ove tri stvari, mislim da je to sasvim dovoljno za jednog dobrog lidera. Da zna on gde hoće i da razvija svoje ljude. Kroz koučing, kroz koju god metodologiju, da na određeni način koristi fidbek, jako bitna stvar, da da i da primi. Obično svi kažu „Daj mi nešto da ja njima kažem“ ili kažu „Pa, e al ovi moji se nisu promenili“.
Pa reko „Koliko si ti otvoren da primaš povratnu informaciju?“, od toga zavisti i treća stvar je delegiranje, da si jednostavno radio nekih 8 sati, jer sa kompanijama sa kojima sarađujem, kad ljudi kažu da rade pod 10,20 sati, bukvalno tako, ja reko nešto tu nije kako treba.
To je jedan na primer veliki izazov ovog remote okruženja u kom smo da kažem eto sticajem okolnosti, gde su ljudi u početku bili kao „Ovo je kul, ovo je super,sad sam od kuće“, posebno kad pričam sa klijentima iz Beograda, pa onda joj super znači ne gubi se više sat, dva u saobraćaju u jednom smeru. To je bilo super do jednog trenutka kada su shvatili sad ti više ne radiš od 8-4 nego ti si rasteglio to. Radio si malo, pa si jeo, posebno firme one koje imaju onaj tiketing, znači da su konektovani, pa da se vidi koliko su radili, aha pa ću malo popodne, pa ću ovo, pa ću ono i oni rastežu na ceo dan i ti u stvari umesto da imaš stres ili taj kakav god posao tih osam sati, sedam kako god, ti su to sad rasteglio na ceo dan. Druga stvar, imaš situaciju da imao si ranije svoje mesto gde legneš uz tv, e sad isto si legao, ali ti je laptop na kolenima i onda unosiš dodatni sebi stres. E zato delegiranje, feedback, ciljevi i jednostavno što više stvari da se jednostavno rasporedi.
Dobar lider je po meni kao dobar dirigent. On stoji maše onim štapićem. Imaš puno dobrih pojedinaca koji trebaju da budu u koheziji, da budu dobar tim koji sinergijom daje neki rezultat.
Dragan: To je fantastična metafora za dobrog lidera da je dobar dirigent. Ne može dirigent uzeti i violinu i harmoniku i harfu i bubnjeve i šta god da svira, nego jednostavno njegovo jeste da napravi da sve to funkcioniše. a u principu znam i ja sam u svojoj maloj firmi isto tako ispočetka, brže mi je, lakše mi je ja ću, jer ću brže to da uradim, jer dok ja nekome objasnim kako to treba, dok on skonta kako to treba, pa dok on to uradi, to je već gubljenje vremena, ali ne razmišljam o tome šta kad se drugi put desi ta situacija. Drugi put mu moram ponovo sve to objasniti ili njoj, nebitno. Za razliku od toga ako ona prođe jednom kroz to, drugi put apsolutno sama zna, može da predupredi i sve to.
Mnogo mi se sviđa to što si pričao o fidbeku, zato što je jedno od mojih, ne mogu reči načela, ali mislim da je u našoj kulturi jedna od kriznih, prelomnih tačaka gde može doći do pucanja, jeste upravo kultura fidbeka, ili tački gde može doći do napretka. Zato što mi nemamo kulturu fidbeka, krenuvši od toga da ili ako dajemo fidbek, dajemo ga na drugačiji način. Ti djetetu pred 30 učenika Šgovoriš kakvu je ono ocenu dobilo. Da li je to taj feedback? Za razliku od Šveđana gde je to zabranjeno. Možeš da kažeš ocenu, ali samo u jedan na jedan odnosu, niti ga na taj način devalviraš, niti bilo šta. Tako da mislim da feedback bi trebalo bukvalno ne samo u porodici da se radi, siguran sam da ga mnogi već radimo, nego to je osnovna stvar i napretka, bez fidbeka nema napretka nikakvog, ni u školi.
Josip: To je stagnacija u zoni komfora, ono što si pričao.
Dragan: Da, samo što mi opet imamo taj sistem da, vrlo često pominjem da imao sam i firmu i vani, van Srbije i onda kad ti dođe inspekcija, došla je recimo da vidi gdje si pogrešio, ako si pogrešio da ti ukaže gde si i kako možeš to da regulišeš. Za razliku kod nas, ako dođje odmah te kazni. Drugačiji pristup, prosto pronalazi šta ne znaš i to ti kažnjava, ne pronalazi ono što znaš da te nagradi za to što znaš.
Zanima me još, znam da veoma mnogo treninga držiš, da svakodnevno držiš treninge. Sada je odnos recimo pretpostavljam da je 50:50% online i ofline uživo. Kakav je odnos sada ako je korporativni trening, da li i dalje očekuju da mora biti power poin prezentacija, ili kako sada iz tvog ugla kako funkcioniše?
Josip: Pa iskreno to jako zavisi od klijenta. Imao sam jednog klijenta sa kojim evo sarađujem godinu dana i oni insistiraju na power pointu, tako su rekli i ja radim, naravno ja malo uštrb, moram da uključim malo crtanja, tako da uvek je tu moja tabla za crtanje. Definitivno zavisi od metodologije i od klijenta. Nekada imaš potpunu slobodu, kao što ja volim, nekada jednostavno power point kao neku vrstu rešenja.
Šta je stvar?
Stvar je da opet da napraviš tu neku po meni ličnu vezu, što ličnije moguće.
Da, imam ja klijente gde dođu pa imam 12 inicijala, neće da upale kameru, pa ih ja animiram, pa ih angažujem i od tih 12, 7,8 ih upali. Znači opet, najiskrenije neću uspeti sve da angažujem. Neće iz nekog razloga i to je skroz ok. Ja ne forsiram, ne guram, gledam da imam suptilniji pristup da njih angažujem. Opet sad dolazim na onaj fidbek kako si lepo dao primer za decu i sve, to je ono kako ja i gledam primere da dajem na samom treningu. Nisu uvek vezani za kompaniju, jer ne radim ja u svakoj branši kojoj držim. Nisam radio znači, držim farmaceutima, držim ajtijevcima, znači znam nešto malo nekad se bavim grafičkim web dizajnom, znam nešto malo, al da ja znam nešto tu puno ne znam. Hoću da kažem taj fidbek je da kažemo neka vrsta merila koliko imaš interakcije i onda je dosta važno raskraviti ih koliko, toliko. Ne možemo uvek sve uraditi, Bože moj ne možemo ni promeniti ceo svet, neće ni svako da se menja. Nije svako, evo sad kako kažeš fidbek, da drži te u zoni komfora.
Neće svako da izađe iz zone komfora. I to je ok, ja im dam šansu, ja im dam možda malo drugačiji pogled, neko kaže „Hvala ne“ i to je ok. Neću, neću Bože moj. Neće svako da se promeni, tako da definitivno svašta se promenilo, način držanja. Tu jedna bitna stvar je tvoja energija, tu se ja dodatno pripremam, da ja budem onako energizovan ili ja imam tu kamericu ili laptop, kako god i onda ti treba da podigneš tvoju energiju da bi kroz glas mogao to da im ilustruješ. Tako da možda je tu da pratimo ona neka pravila koja su i nas učili oko prezentacija da tih nekih 93% zajedno čine glas i stas zajedno kako se kaže u smislu prenosa poruke. Definitivno je glas taj koji utiče bilo da je powevr point ili crtanje, da drži njihovu pažnju.
Dragan: Pa naravno. Nedavno sam bio na jednom skupu ovde u Kovačici, tri vrsna doktora. Pričali su, jer svi su oni fantastični u svojim oblastima, kod dva sam borio se da ne zaspim. Treći koji je bio zadnji, on me probudio upravo to zato što nije imao, dinamika glasa nije bila prezentatora, da je čitalac vremenske prognoze i tako dalje, nego je oscilirao i uz svu stručnost je svojom energijom probudio moje interesovanje i iskren da budem saznao sam neke potpuno nove stvari. Verovatno bih i od ova prethodna dva saznao neke nove stvari da sam mogao da se motivišem dovoljno da ih saslušam pažljivije.
Kako se ti puniš Josipe, energetski?
Josip: Pa ja, prvo imam onaj deo iz NLP-a koji koristim, a to je da um i telo čine celinu!
To znači da nekada pred treninge bez problema sklekovi, čučnjevi, znači ono da malo ti prostruji što se kaže krvi kroz telo. To je jedan način. Drugi način jeste da nekako ja volim da koristim te vizuelizacije o kojima pričam ljudima i da vizuelizujem kako bi to izgledalo. Znači stvarno, nekad vizuelizujem te ljude da su oko mene i time sebi podižem neku vrstu energije. Onda sama priča od teme do teme, onda se hvatam za neke stvari pa ih pitam. Jako volim kada na treninzima imam pitanja, znači kad me izazivaju, kad ne veruju, kad imam one koji hoće da te…
Evo sad sam imao jednu radionicu, pa jedan onako „jel mogu da pitam nešto?“, pa jedno pitanje, drugo, treće, još super reko „To mi treba“. On posle, znamo se, pa „Možda sam puno pitao“, ma rekoh „To je sjajna stvar, to donosi dinamici“. Tako da ja takve stvari hvatam isto kod te publike, bez obzira što je online, da mogu da na to napravim neku repliku i onda kad napravim repliku onda nekako i energija sama prođe. Jednostavno, znaš kako, ako gledaš stalno na sat koliko je prošlo, onda to nešto nije dobro, a ako ti vreme prođe brzo, ako si ono u stanju flova o kome ja volim često da pričam onda sve kao da je samo proletelo, tako da je kad si u flovu, a flov opet, neko kaže „Pa kako da dođem“, „Napravi ga, napravi da ti je interesantno“.
Ja nekada sebi u tom online okruženju kakvo god da je i kolko nisu možda responsivni i sve je u redu, ja ću da nacrtam nešto, da pravim da gledam kako da sebe razvijam i da vidim s’ čime mogu da ih čačnem da pustim neki video, potpuno da nema veze sa temom.
Ne mora sve da ima veze sa temom. To je neki moj stil treninga, da napraviš nešto drugačije. To sam naučio čitajući neke knjige i često o tome pričam. To je onaj, ima onaj ted talks, pa onaj emotinally charged event, gde često spominju, znači događaj pun emocija, gde ćeš ti doneti nešto. Sad bi to izgledalo, ja uzmem ovo i polijem te vodom na primer, e sad ti se nećeš nadati i definitivno će dovesti do neke energije ovde. Ili nešto uradim, pocepam, ustanem, dajem različite primere šta je to što može da se uradi na samom nekom takvom online druženju sve sa tim nekim ciljem. Nekad ih izazovem da uključe kamere svi, baš sada moraju, pa različite situacije se dese kad uključe kamere, nećemo sada o tome.
Dragan: Da, ups je li? A de mi reci, a ovako privatno nevezano za samu realizaciju treninga, ovako privatno, šta je to što te energizuje, šta je to osim tih takmičenja?
Josip: Pa uvek je neka vrsta izazova to što te energizuje i zabava. Znači to je ono šta ja kažem ljudima, mora biti kreativno, zabavno i izazovno šta god da radiš. Tako da nekada ja, evo pričamo o prirodi o tamičenjima. Koji god odlazak u prirodu, ti u jedan park možeš da odeš u gradu da ga napraviš izazovnim, da napraviš igru od toga. Pričao si o klincima kako ono, pravili smo tu paralelu kolko imaju ili nemaju nešto za rad. Moji se najbolje igraju sa ono štapovima, štapa i kanapa. Ali bukvalno tako, pustiš ih u šumi znači nemaju ništa bukvalno ni nož, ni ovo, ni ono, ništa nemaju. Idu takvi u šumu i tako funkcionišu. Ono će pronaći, napraviće od drveta nož, pušku.
Dragan: Al’ ga je on napravio!
Josip: Tako je. E tako isto i ja, i meni je to interesantno. Moja žena to ne voli kad kažem da ja budžim nešto, stalno budžim onako. Čak sam nekad ponosan, poredim se sa njenim tatom on je znao da popravlja stvari, onda budži, premosti. Ja rekoh „vidi ovo“, ona onako uhvati se za glavu. A to mi je nekako, zato što si rešio taj problem, e to je energizovanje. Nekad ćeš, problem je da središ garažu, pa ćeš naći taj neki stanje flova u tome. Imaš izazov i trebaju ti veštine kako ćeš to da rešiš, kako ćeš da izbušiš, kako ćeš da očištiš, kako ćeš nešto da prebaciš ili da napraviš i onda ti u tom nekom da kažemo poslu i banalnim stvarima prođe neko vreme. Nema toga uvek naravno. Stvar je da u običnim zadacima pronađeš neku vrstu izazova i da ih tako rešavaš.
Dragan: A šta ti je bio izazov da napišeš ovu predivnu knjigu Promeni pravila igre?
Josip: Krenuo sam, zato što jedna od osnovnih stvari koje me pitaju na radionicama jeste „Koju knjigu biste preporučili?“
Ja sam tu imao sad neke knjige na engleskom, kao NLP at work od Sue Knight, moja prva knjiga koju sam voleo. Bile su ti neke ne srpskom jeziku, međutim neke su ok, samo nekako sam voleo da kažem bilo bi sjajno sad ono deluje provereno da završite trening, pa da onda možete da čitate ovu knjigu, jer takve su. To je bio moj lični utisak i moja preporuka i onda sam ja poželeo da napišem knjigu. I ne samo da je napišem, nego i da je ilustrujem onako kako ja volim, kao neku vrstu mini enciklopedije, kako god. I ta neka ideja je stojala, pa malo radim, pa stanem, pa radim, pa stanem i onda sam odlučio da ću sad da je završim i to se desilo sve pre početka pandemije i nekako je to imalo zamajac, onda je malo bilo stalo zbog svega, iako se fino i prodavala i prodaje i danas.
Nekako taj izazov da ti to napraviš, da sve to što razmišljaš staviš i uobličiš, to je ono što je bilo meni interesantno. Ja dosta volim da improvizujem. Evo, supruga i ja idemo na ples već dve godine i poznat sam na tvom svom plesu, kao „Evo ga Josip inprovizuje“ i sad ja pitam tu našu tičerku „Jel može to ovako“, neki korak, kaže ona „Pa može“. A moja žena je procedura, ako gledamo kroz NLP, procedura i opcija.
Ja sam čista opcija, kaže ona „Pa što mu daješ slobodu da može to“, ja reko „Bitno je da ostanem u ritmu“. To je ono kao kad ljudi ne znaju da igraju kolce možda, al bitno je da ostane u tom nekom ritmu i to je to, on se vrti tamo u krug i to je to. Isto je na plesu i isto je u životu, ja prosto volim da improvizujem. Zato sam rekao ono i zabava i ta neka kretativnost i nekako tu sam našao tu inspiraciju za knjigu. Sam naziv, on mi je zadao jedno, pa desetak dana sam razmišljao o nazivu. Različite su tu neke opcije bile i onda sam stavio tu „Promeni pravila igre“. Trebalo je, bio je neki kao „Vodič za savremene vitezove“, nešto sam hteo da napravim epski i onda sam u stvari shtvaio „čekaj malo, u stvari ovo bi trebalo da bude neki vodič kako da se nešto menja kod nas“.
Ovo kako si lepo rekao više puta, imamo neki put i ne vidimo opcije uopšte koje su. Ajde sad da menjamo pravila te igre. Kako? Tako što ćemo raširiti vidik, vrlo je jednostavno. E to je ono što sam ja doživeo u NLP-u i ono što sam hteo kroz ovu knjigu da na određeni način drugima dam šansu da vide šta je to što je NLP.
Često me pitaju da li da krenu na trening, ne krenu na trening?
Reko „Ljudi to je sve do vas“.
Ima ljudi što kažu, šale se, ja sam prirodan u NLP-u, ja to živim i jeste tako i super.
Sam NLP je nastao modelovanjem ljudi koji su nešto sjajno radili.Imaš modele koji su fantastični u svom poslu, da ne krenem od ne znam Đokovića do drugih sportista koji su u jednom kontekstu sjajni, u drugom možda i nisu toliko.
Ja uvek dajem, možda me neko neće voleti zbog ovoga, ali dajem uvek primer naših reprezentacija u fudbalu, košarci bilo čemu. To je sjajan skup pojedinaca, koji su u jednom kontekstu jako dobri, tj tamo negde gde igraju super su, a onda se nađu zajedno i fali im lider. Često im fali lider koji će da ih skupi, da ih jednostavno okupi oko zajedničkog cilja i vodi ka tom cilju.
E slično je, ti znaš ona tehnika unutrašnji tim iz NLP-a. Unutrašnji tim, šta je to?
Isto imamo neki tim. Imam jednog koji bi da ide tamo, drugog koji bi vamo, trećeg on šuta loptu, ova dvojica idu okolo, odbrana ne funkcionište. I šta ja hoću? Hoću da nekako pomirim to sve, da promenim pravila koja su do sada bila. Da u određenom kontekstu napravim neku vrstu modela, da budem bolji u onome što radim. E tako je nekako i ta knjiga bila kao ta neka ideja koja će da pomiri puno tih segmenata.
Dragan: Siguran sam da si napravio veliku stvar sa njom.
Zašto?
Zato što kao što si rekao, nema ih nešto preterano mnogo na srpskom, hrvatskom, na bosanskom jeziku, bilo kom koji je nama razumljiv u principu, a opet ne koriste svi podjedanko dobro engleski ili nemački jezik, ljudi su potpuno drugačije i kulture i pisanja i svega ostalog. Tako da ovo je sjajno i ilustrovano i prikazano, tako da je baš jedan onako kao što si rekao dobar, izuzetno dobar priručnik.
Imaš li neke planove za dalje vezano za nastavak neki?
Josip: Pa, nešto se rodilo da bude slično, a opet drugačije. E sad to je još uvek ideja, imam neki nacrt. Ima jedna aplikacija, sad smo sve online, pa koju ja često koristim zove se miro. Baš je koristim za te sticky notes, pa neki kao visual board, vizualna tabla i ti kačiš i onda sam tu nabacao neke ideje koje bih voleo da budu kao neka vrsta pragmatičnog pristupa toj nekoj ličnoj promeni opet. Znači ovde ima dosta stvari koje sam dosta onako teoretski i kroz neke modele NLP-a objasnio, e sad je malo da kažem još konkretnije.
Tako da imam neku ideju šta i kako, e sad kad će biti, verovatno ono, evo ti i ja pričamo, trebali smo da se nađemo već koliko dugo se dogovaramo. Znaš ono kad ti nešto postane jako važno. E sad ne znači da mi ovo nije vrlo važno. Imaš prioritete i ja volim da kažem iskreno, ne sad neću zato što mi je nešto drugo važno. E to je ono u stvari što se dešava, trčim vamo, trčim tamo, trčim onamo i onda se jednostavno rasplineš na puno stvari. Evo baš danas je koleginica pisala post vezano za odlaganje obaveza. Koliko smo svi šampioni u tome. E sad ovo, sad ono, jednostavno zavisti od tvog cilja, šta je to što ti je važno.
Dragan: U tom trenutku da. Pa to je isto nešto što je veoma bitno, šta je to što nam je važno u određenom trenutku, jer sve dođe u pravo vreme za nas. Šta to znači?
Znači da prije toga nismo bili spremni za to, bitno je naravno imati ideju, a ta ideja ne mora odmah da se realizuje.
Ono, Pajo, Pajo imam dobru ideju! Sad koliko je to dobra ideja da se odmah realizuje, to je druga stvar. Nekad je ideja fantastična stvar koja, mislim nije ni dobra stvar, nekad je ideja prije svog vremena. Nekad je fantastična stvar kao i vino, kao i rakija kad odleži kad ona završi dodatno vrenje i sve ostalo što je potrebno i onda kad ispliva, ispliva isfiltrirana, očiščena i radujem se tome.
Hvala ti mnogo Josipe na divnom razgovoru, mi ćemo naravno da nastavimo još nešto što je onako malo vezano za možda nešto i ekstremnije, pa nije baš u redu sad da pričamo o noževima i nekim drugim stvarima.
Josip: O mom novom hobiju.
Dragan: Da, o tvom novom hobiju. Hvala ti mnogo što si bio osmi gost podkasta „Od monologa do dijaloga“, jer upravo kao što je i naziv „Od monologa do dijaloga“ upravo kreću te neke ideje, pa tek kada tu neku misao izbacimo, kad je isfiltriramo u razgovoru sa nekim drugim onda je ona prava.
Bilo mi je kao i svaki put do sada uživanje slušati tebe, zato što si, naravno svi gosti su specifični na svoj način i oni koji su energetski aktivniji dok razgovaraju, dok imaju oscilacije glasom do onih koji su mirniji. Vjerujem da će onaj ko posluša ili pregleda video snimak, da će imati dosta toga inspirativnog i da čuje i eto vjerujem da ćemo u nekom narednom periodu konačno da napravimo i to neko zajednično putešestvije, možemo sad i preko zime ako treba da sad dogovorimo vrijeme pred kamerama, da napravimo neku zimsku avanturicu gdje možemo da pokažemo kroz društvene mreže. Ne da se hvalimo time, znam da i ti to ne radiš da bi se hvalio „Evo ja sam uradio to“, nego jednostavno da pokažemo da se može uživati i u onome što imamo, u tim sitnim malim stvrima, u tom malom poniju, u tom štapu, u tom kanapu, a niko se od nas ne slika pored Rols rojsa i u restoranu nekom i tako dalje.
Ne znam šta drugo da ti kažem, mnogo ti hvala!
Josip: Hvala i tebi što si me pozvao i onako evo završiću baš ovo sve o čemu sam pričao da se nadovežem na ovo poslednje što si rekao. To je baš da kažemo i svrha svega, jer ovo vreme nam je pokazalo, malo nas je i zatvorilo jel’ tako? Opet okrenulo nas je kao prirodi. Ono kako ja ljudima kažem jeste sledeće „Hoćeš nešto, ajde da vidimo zašto ti je to važno“.
Jel tako, to znaš iz NLP-a, koja vrednost ti je ispod toga i kad ljudi pronađu stvarnu vrednost, onda u stvari pronađu kako da zadovolje tu neku vrednost. Ako ti je vrednost šetnja možeš da šetaš.
Ne mogu sad je kiša.
Možeš ako ti je važno.
Ako ti je vrednost ne znam ni ja, putovanje, izvoli putuj.
Pa znam, ali zatvorene granice.
Izvoli obiđi Paraćin, Zrenjanin, Kruševac i tako dalje. Znači imaš ti gradove, e to je to.
Pa ako ti je bitna vrednost putovanje, to jest nešto još dublje od toga, vidi kako ćeš da je zadovoljiš.
Tako ja nekako volim da kažem da nalazim zadovoljstvo u malim stvarima, evo i danas onako baš mi je drago što sam bio ovde i pored kiše i svega. Čak sam prošao kroz Vojvodinu, kroz neke delove koje dugo nisam obišao, gledao sam neke đermove, neka polja, svašta nešto i hvala tebi na prilici da ovako ispričamo se i pre i posle svih ovih zanimljivih stvari.
Dragan: Super, hvala Josipe.
Josip Bosnjaković
- http://www.bosnjakovic.com
- https://www.brimmunication.com
- linkedin.com/in/bosnjakovic
- https://www.facebook.com/bosnjakovic….
- https://www.instagram.com/yokulla/
- bosnjakovic.josip@gmail.com
Dragan Sandić
Pogledajte i ostale naše blogove
Skorašnji komentari